O vicevima smo razgovarali s književnicom Anom Marijom
Marković čija je majka često govorila: “Sačuvaj me, Bože,
kuge, kolere, rata i Ana Marijinih viceva!” A što se tiče zabave
u vašoj omiljenoj Čarobnoj fruli, ne bojte se, neke smo viceve
vaših čarobnih novinara ipak zabilježili. Smijeh je lijek.
Ne znamo koji je točno razlog, je li to potres ili korona što ubiše smisao za zabavu, ali moramo vam reći da ćemo bez humora teško preživjeti sve što nam se događalo i što nam se tek ima dogoditi. Tako je to u ljudskom, ali i u mom vilenjačkom svijetu, časna riječ. Smijeh je jako važan vilenjacima. Siguran sam, i vama. Recite iskreno, zar se ne volite iskreno nasmijati, onako, odsrca? I zar vam ne dođe da katkad upitate svoje prijatelje u društvu: “Ispričaš mi vic?”
Inače, evo jedne anegdotice iz života književnice Ane Marije Marković. Naši šestaši ju znaju po malim pričama duhovnoga sadržaja, osobito po priči Božić u vesti. E, ta nam je književnica izjavila:
Kad sam bila mala, jako sam voljela pričati viceve. Bila sam tako zaluđena pričanjem viceva tako da sam sve izluđivala, osobito stoga što sam, kao što i sad primjećujete, vrlo brzo govorila. Voljela sam da se ljudi smiju, pa ako to uključuje i “izigravanje norca od sebe” (u prijevodu onih s grubljim rječnikom: pravljenje budale od sebe), nije mi smetalo. Problem je bio u tome što su moji vicevi počeli smetati mojim ukućanima. Danas znam da sve što je previše ni s kruhom nije dobro, a ja sam stvarno bila naporna. Toliko da je mama imala uzrečicu: “Sačuvaj me Bože, kuge, kolere, rata i Ana Marijinih viceva!”
Mi smo ipak za Zabavne stranice Čarobne frule uspjeli zabilježiti nekoliko viceva vaših čarobnih novinara. Čitajte ih i smijte se. Pa čak i ako vam nije smiješno, neka vas nasmije nesklad između onoga što očekujete (da bude smiješno) i neočekivanoga (da nije smiješno). Zapleli ste se? Nema veze, smijeh je lijek!
Pita mama Pericu:
“Kako je bilo na testu, sine?”
“Pa valjda dobro.”
“I, što ćeš dobiti?”
“Neopravdani.”
“Uh, morao sam baciti svoj usisivač.
Samo je skupljao prašinu!”
Učiteljica:
“Perice, tvoj sastavak na naslov ‘Moj pas’ isti je kao
sastavak tvoga brata. Ja mislim da si ga prepisao!”
Perica:
“Ma nije to, učiteljice, nego imamo istog psa…”
IVICA I SUNCE
Ivica pita mamu:
“Mama, zašto astronauti još nisu otišli na Sunce?”
Mama na to odgovori:
“Zato, dušo, što je tamo jako vruće i presvijetlo.”
“Pa zašto onda samo ne odu po noći?”
Ostavi vlasnik papagaja u kući.
Odjednom zazvoni telefon i papagaj se javi.
Glas s druge strane: “Hoćete li naručiti ugljen?”
Papagaj odgovori: “Da, molim, 4 kg!”
Kada se vlasnik vratio kući, jako se naljutio
pa je zavezao papagaja lancem za stablo.
Papagaj pogleda preko zida kod susjeda
i ugleda psa na lancu pa ga pita: “Otkad si ti na lancu?”
Pas reče: “Cijeli život.”
“Ajoj, koliko si ti ugljena naručio?” sažalno će papagaj.
KAD ODRASTEM, BIT ĆU…
Vodi majka mišica sina ulicom kad iznad njih proleti šišmiš,
a mišić će mami: “I ja ću biti pilot kad odrastem!”
Hoda čovjek šumom, sretne medvjeda. Počne se moliti Bogu:
“Molim Te, Bože, da me medvjed ne pojede, molim Te, Bože!”
Odjednom podigne pogled i vidi da se medvjed isto moli.
Upita ga: “Medo, zašto se sad i ti moliš?”
Medo odgovori: “Uvijek se molim prije večere!”
Došao Mujo Hasi i kaže: “E, Haso, bolan, ode tvoje dijete u pubertet!”
Haso: “Ma vidiš ti balavca bezobraznog! A ja ga poslao u apoteku!”
Zvoni telefon ujutro: “Halo, oteli smo vam suprugu.
Tražimo 100,000 eura za otkupninu!”
“Ali ja nemam toliko novaca!”
“Ne zanima me!”
Zvoni telefon navečer: “Dođite hitno po suprugu!”
“Ali ja nemam toliko novaca, što vam tu nije jasno?”
“Nema veze, ne treba ništa, samo ju vodite!”
Vozi tata Pericu u autu i prolaze oni pored Peričine škole.
“Sine, je li ovo tvoja škola?”
“Da, tata!”
“E, vidiš, ja sam išao u istu tu školu prije 20 godina!”
“Pa sad mi je jasno zašto mi učiteljica kaže da takvog
majmuna kao što sam ja nije vidjela 20 godina!”
Lucijan Edenlandski, vicevi: novinari ČF; ilustracija: Iva Miloloža
