Najdugovječnija biljka u Osnovnoj školi Jure Kaštelana definitivno
je Fikus Librić. Gospodin je Fikus legenda koja je 54 godine
pratila život škole otkako ju je posadila podjednako legendarna
profesorica biologije Štefica Tajsl čija kći Ivančica radi
kao učiteljica u OŠ Trnjanska, u jednoj od naših škola
domaćina gdje se ove godine školuje naš 2. c razred.
Kako je Fikus Librić psihički i fizički podnio privremeno
preseljenje OŠ Jure Kaštelana s Ruždjakove 2a u OŠ Mladost
u Karamanovu prilazu 3 u novozagrebačkoj Utrini?
Najdugovječnija biljka u OŠ Jure Kaštelana definitivno je Fikus Librić. Gospodin je Fikus 54 godine pratio život škole, 54 generacije učenika i njihovih profesora. S obzirom na činjenicu da je riječ o privrženu članu Škole koji je pustio duboko korijenje u zemlju školske zgrade, zanimalo nas je kako je to psihički i fizički podnio i što misli o privremenom preseljenju OŠ Jure Kaštelana na sedam drugih lokacija, a osobito na lokaciju u Karamanovu prilazu gdje se nalazi Osnovna škola Mladost gdje g. Librić privremeno boravi.
Novinarski zadatak prepustili našem Lucijanu jer je općepoznata stvar da on zna razgovarati s biljkama i životinjama.
Znamo da ste oduvijek jako privrženi adresi Vladimira Ruždjaka 2a. Je li vam jako teško palo ovo prinudno preseljenje?
Znate što, kad me već pitate, dobro je, dobro je, barem sam izvukao živu glavu. Znam da su me se neki s više instance željeli čak i zauvijek riješiti jer sam bio prezahtjevan za transport.
Ne vjerujemo da je tako, možda ipak malo previše dramite. Svi se ponosimo Vama i znamo za Vašu zelenu mudrost koja je ponos našeg platinastog statusa ekoškole.
Oprostite, hm… ako vi tako kažete, Lucijane. No lako Vama, vi ste vilinski novinar i kad poželite promijeniti mjesto, samo nestanete i stvorite se na željenom odredištu. A ja? Što mislite, zašto su mi morali amputirati toliko grana? Jer je automobil vjeroučiteljice Nade bio premalen za mene. Pitanje je pravo zašto nisu čuvali mjesto u kombiju za bar malo više mojega razgranata tijela? Zar sam to zaslužio nakon toliko godina vjernosti? I to od uprave jedne platinaste ekoškole?! Da, da, kažem Vam, Lucijane, da nije bilo moje drage prijateljice Nade, ne bi me više bilo, znam ja.
Gledajte, gospodine Libriću, mi iz pouzdanih izvora znamo da se i profesorica Miloloža jako založila za Vas.
Je li? Hm, nije mi to mrsko čuti. Možda dobijem koji redak više u Čarobnoj fruli da se čuje moj biljni glas i vidi moj oskvrnut stas.
I, da Vam iskreno kažem, nije ovdje tako ni loše, svaki dan me
netko posjeti, imam dovoljno svjetla i vode, a i vjeroučiteljica
Nada Vlajčević i njezini vjeroučenici velika su mi utjeha i potpora.
Razumijemo, no nas zapravo jako sve zanima jeste li se uspjeli priviknuti na OŠ Mladost i novo okruženje?
Jesam. Nekako. Zapravo, ako se odmaknem od početnog stresa zbog amputacije i prijevoza od Ruždjakove do Karamanova prilaza, mogu reći da sam prilično dobro. Svaki sam dan okružen djecom i to me veseli. Po tome se ništa ne razlikuje moj život od prethodnoga. Jedino se katkad sjetim kako sam ošišan gotovo na nulericu pa se malo sramim. Tu i tamo imam koji listić (da ne velim dlaku), sramota jedna od one bujne frizure koju sam njegovao zadnje pedeset četiri godine.
Mislite li da će Vam dugo trajati oporavak? Neki se nikad ne oporave od stresa, a neki se opet oporave upravo čudesno.
Nadam se da neće trajati predugo, ja sam više za ono čudesno oporavljanje. Kako bilo, najvažnije da su uz mene đaci. I, da Vam iskreno kažem, nije ovdje tako ni loše, svaki dan me netko posjeti, imam dovoljno svjetla i vode, a i vjeroučiteljica Nada Vlajčević i njezini vjeroučenici velika su mi utjeha i potpora. I moram Vam odati jednu tajnu: koliko god volim svu djecu, ovu našu iz Kaštelana volim najviše. Jer ih prepoznajem: njihove vesele oči ispod otužnih maskica, njihove glasove. Jedva čekam da se svi smjestimo u novu školu. Jako sam radoznao vidjeti gdje će biti mjesto za mene.
Lucijan Edenlanski, foto: Sanja Miloloža
