Dragi naši čitatelji, kao što smo obećali, pokrenuli smo ponovno

našu, Lucijanovu i Okinu poštu! Iako su ovo zabavne stranice,

slobodno možete postaviti i koje ozbiljnije pitanje, poput ovog

koje je postavila naša čitateljica Gala koje je vrlo ozbiljno.

Trudit ćemo se na svako pismo odgovoriti oboje, možda

ne u isto vrijeme, ali sigurno hoćemo. Časna vilenjačka riječ! 

Vaši Lucijan i Oka!

 

 

Dragi Lucijane i Oka, moje pitanje za vas je sljedeće: s obzirom na to

da je moj djed u utorak 11. siječnja preminuo od teške bolesti te sam

stvarno jako tužna i pogođena, bojim se da će me to omesti u učenju

i da bi mi to moglo oduzeti koncentraciju u školi. I iskreno, osjećam se

kao da škola više nije najbitnija stvar na svijetu. Molim vas, pomozite mi!

 

Vaša Gala

Odgovara Oka

Draga Gala,
teško je u životu prihvatiti da netko tko tako živo postoji u tvojim sjećanjima i tko te usrećivao, više ne postoji, barem ne u svijetu fizičke stvarnosti. 
Imam 245 vilenjačkih godina i iako je to tek 12 ljudskih godina pa i izgledam kao dvanaestogodišnja djevojčica, moje je iskustvo puno dublje (kao da si ti proživjela 245 ljudskih godina). Naime, sama sam doživjela puno, puno vrlo bolnih rastanaka sličnih ovomu o kojemu si ti pisala pa ti mogu prenijeti svoja razmišljanja. Gledaj, draga Gala, ja dolazim iz vilinskoga svijeta i imamo mnogo čarobnih moći, no ni u mome svijetu nema te čarolije koja će spriječiti smrt bliske osobe ako joj je vrijeme da završi svoje životno putovanje. Vilinski se životni vijek možda u odnosu na vrijeme razlikuje od ljudskoga, ali mi smo humanoidna vrsta i proživljavamo sve iste stvari kao i ljudi. A ono što je zajedničko ljudima i vilenjacima, često se odnosi i na ostala živa bića.

 

Živa bića… Iz prirode si sigurno učila da je obilježje živih bića onaj krug života: rađanje, hranjenje, rast, kretanje, razmnožavanje, starenje i smrt. Čovjek je živo biće, baš kao i vile i vilenjaci u vilinskome svijetu, i on mora umrijeti. No smrt je fizička. Ako ideš na izbornu nastavu vjeronauka, onda vjeruješ da duša nastavlja živjeti iako si oslobođen fizičkoga tijela. Ako pak ne pripadaš vjernicima, ni tada nije nemoguće prihvatiti činjenicu da smrt postoji. Pitanje života i smrti velike su teme u svim svjetovima, i ljudskim i vilinskim, a u dječjem su svijetu baš osobito teške. No, mudri su ljudi rekli da čovjek živi dokle god postoji jedna osoba na svijetu koja će ga pamtiti. Vidiš, ja ne sumnjam da će tvoj djed živjeti dugo, dugo obavijen tvojom ljubavlju u uspomenama.

 

A što se škole tiče, nakon svakog gubitka potrebno je vrijeme za oporavak i ne trebaš se opterećivati da u školi moraš biti savršena ako tuguješ. Škola ti mora biti važna, ali moraš se nakon traume prvo dovoljno osnažiti u krugu obitelji i druženju s dragim prijateljima kako bi dalje mogla normalno funkcionirati. Vrijeme tugovanja nije vrijeme za perfekcionizam. Možda bi ti pomoglo da djedu pišeš pismo, ili dnevnik, ili bilježiš zamišljene razgovore s njim. Tako bi mogla iz sebe izbaciti osjećaj tuge koji bi zamijenio osjećaj prihvaćanja pomiješan sa zahvalnošću što si imala dragoga djeda u svojemu životu. Želim ti mnogo snage, blistavih trenutaka vedrine i dragih sjećanja,

Tvoja Oka

P. S. Vjerujem da će ti uskoro i Lucijan odgovoriti.